19.10.2018.

(;

3 godine su prošle. 3 godine od kako sam te gledala kako padaš na dno zbog nje. 3 godine od kako mjesecima nisam spavala zbog tebe, zbog tvoje boli. Jer boljelo je i mene. Nisam te mogla gledati kako toneš zbog nje, nisam mogla ostati mirne glave. A kamo li mirnog srca. I kada je sve prestalo, zaklela sam se sama sebi da nikada više neću tuđu bol dijeliti na dva dijela. Jer najviše nastradam ja.
I onda se pojavi on. S tvojim osmijehom, tvojom tvrdoglavošću i tim ponosom. Imun na sve, osim na mene. I opet se ponovi.
Vežem se za njega, dobar mi je prijatelj. Sluša me, uz mene je, uzvratim peterostruko. I onda krene ista priča. Vrti se u istom paklu, radi ono što mu škodi. Svjesno.
Pokušam ga izvući. Ne ide mi. Opet poklekne.
Sve je isto, kao s tobom. Ali ovaj put napravim razliku, ne dopustim mu da me otjera. Već pobjegnem sama. Glavom bez obzira.
I boli. Boli kao s tobom.


Stariji postovi