19.06.2018.

19.6.2016

Napravila sam ovaj blog jer sam htjela sačuvati sve misli o njemu kroz koje sam prolazila u određenom dijelu života. A sada shvaćam da je to bila najveća pogreška, jer sam ga podsvjesno uljepšavala. I sada, kada čitam sve ovo shvaćam koliko sam zapravo slijepa bila kada sam mislila da je dobra osoba.
Sada kada sam malo zrelija, shvaćam da je on daleko od dobre osobe. Nisam ni ja ideal dobrote, ali on je gori on mene. Puno. Jer nitko ne bi radio to što je on da u sebi nema neku potrebu gledati ljude kako pate.
Isto tako shvaćam da mi je on bio najveća lekcija do sada, lekcija da ponekad moram razmišljati realno i svojom glavom. Da sam to napravila 2014 kada je sve krenulo, život bi mi bio daleko ljepši. Ali nisam, 'ko ga jebe. Sad je ionako prekasno za kajanje.
Dugo sam tražila dijelove njega u drugim ljudima. I mogu reći da sam uspila. Voljela sam jednog dečka s njegovim očima. Volio me jedan s njegovim karakterom. I nakratko sam se zadržala u životu onoga s njegovim osmijehom. Iskreno, nisam shvaćala da to radim, podsvjesno sam tražila dio njega jer, iako, sam svjesno bježala od njega nisam bila spremna odreći se tog osjećaja. Nikad me nije dotaknuo na taj način, nikada me nije poljubio, nikada njegove ruke nisu bile oko mog struka u javnosti. Ali dotaknuo me kao nitko do sada. Slomio me bez udarca.
Jednom je rekao da se ne trudim naći mu zamjenu, jer unikatan je. I imao je pravo. To mi čak ulijeva nadu. Jer šanse da naletim na takvog kao on su ravne nuli. Jednom sam ga preživila, i ne znam bih li mogla opet.
Ovo što sada pišem je zadnja stvar koju pišem o njemu. Ne za njega, ne njemu. O njemu. Ovo je oproštajno pismo nekome koga sam nekada davno voljela. A onda sam zavoljela sebe.
Lekcija je naučena, život ide dalje.


Stariji postovi