22.08.2018.

22-i je

Sretan rođendan moja prva ljubavi, sretan rođendan djetinjstvo moje. Dugo se već nismo čuli, odavno ne znam ništa o tebi.
Ne znam kako si, ne znam gdje si, ne znam bježiš li još iz njenog naručja u tuđa.
Ali nadam se da si sretan, da si pronašao svoj mir i svoje mjesto.
Jer, iako nikada nisi bio moj, ja tvoja jesam.
Znaš, u zadnje vrijeme te se sve rijeđe sjetim.
Davno si prestao biti moja prva i zadnja misao. Nekako usput si se, u mojoj glavi, smanjio na minimalno. Toliko dugo sam te kovala u zvijezde da je pad bio brutalan. Ubio je i tebe i mene. Ti svoju smrt u mojim očima nisi ni primjetio, ja sam i dalje zarobljena u njoj. Ali tako i treba, nije tvoja krivnja. Previsoko si bio mojom zaslugom. Jer ja sam te pravdala, ja sam te veličala, ja sam se ispričavala u tvoje ime.
A nekada, ne tako davno, bio si moja nedjelja. Jer znao si koliko ju mrzim. Bio si ti da ju olakšaš. Svojim smijehom, dugim šetnjama i previše šećera u ledenoj kavi. Nakon tebe zamrzila sam ju još i jače. Jer nakon tebe, svaki dan bio je nedjelja.
Kao što i inače biva, oporavila sam se. Dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec. I skoro sam sretna. Ide. Imam sve osim tebe, navikne se čovjek. Ponosna sam na sebe, jer preživjela sam te. A mislila sam da neću.
Nadam se da si i ti, gdje god da jesi, ponosan na sebe. I da ti sve ide od ruke.
Nadam se da se smiješ onako iskreno, od srca. I da ne shvaćaš sve previše osobno kao prije.
I čudno mi je poželjeti ti sretan rođendan. Jer ja više ne znam što te čini sretnim. Ali što god da to je, želim da traje vječno.
I žao mi je što ćeš od cijele čestitke dobiti samo tri bijedne riječi. Možda.


Stariji postovi